8.1. Narodna nošnja i zanati kao svjedočanstvo kulturnog identiteta
Narodna nošnja i tradicionalni zanati predstavljaju dragocjen dio materijalnog i nematerijalnog kulturnog nasljeđa Crne Gore. Kroz način odijevanja, izbor materijala, ukrase, boje i vještine ručne izrade moguće je upoznati različite aspekte života prethodnih generacija, njihove estetske vrijednosti, društvene odnose i kulturne osobenosti.
Na prostoru Crne Gore razvijali su se različiti oblici tradicionalne odjeće i zanatskog stvaralaštva. Njihova raznovrsnost rezultat je geografskih uslova, istorijskih okolnosti, ekonomskih mogućnosti, trgovinskih veza i susreta različitih kulturnih tradicija.
Planinski krajevi, primorski gradovi, seoske zajednice i gradske čaršije razvijali su osobene načine odijevanja i proizvodnje predmeta za svakodnevnu upotrebu. U pojedinim sredinama preovladavala je upotreba vune, sukna i kože, dok su u gradskim i primorskim sredinama bili prisutni i različiti uvozni materijali, ukrasne tkanine i složenije zanatske tehnike.
Narodna nošnja nije služila samo kao zaštita od vremenskih uslova. Određeni djelovi odjeće mogli su ukazivati na regionalnu pripadnost, društveni položaj, životnu dob ili svečanu priliku. Međutim, njihovo značenje nije bilo svuda isto, niti je ostajalo nepromijenjeno kroz istoriju.
Tradicionalni zanati imali su podjednako važnu ulogu. Zanatlije su izrađivale odjeću, obuću, posuđe, nakit, namještaj, oruđe i druge predmete neophodne za život. Njihove vještine često su se prenosile unutar porodica ili kroz odnos majstora i učenika.
Danas se narodna nošnja i zanatski proizvodi često predstavljaju na kulturnim manifestacijama, izložbama i folklornim nastupima. Ipak, njihova vrijednost nije ograničena na dekorativni izgled. Oni su važni istorijski izvori koji svjedoče o radu, znanju, stvaralaštvu i kulturnom identitetu ljudi.
Očuvanje ovog nasljeđa zahtijeva ne samo zaštitu sačuvanih predmeta već i dokumentovanje načina njihove izrade, namjene i značenja u zajednicama iz kojih potiču.
8.2. Raznovrsnost narodnih nošnji u Crnoj Gori
Narodne nošnje Crne Gore odlikuju se velikom regionalnom raznovrsnošću. Njihovi oblici razvijali su se pod uticajem prirodnih uslova, lokalnih običaja, trgovine i kulturnih kontakata.
U pojedinim planinskim krajevima tradicionalna odjeća prilagođavana je hladnijoj klimi i načinu života stanovništva. Koristili su se vuna, sukno i drugi materijali pogodni za izradu izdržljive odjeće.
U primorskim sredinama odijevanje je bilo povezano sa mediteranskim kulturnim uticajima i trgovinskim vezama. U gradovima su se razvijali različiti oblici svečane odjeće, pri čemu su pojedini materijali i ukrasi odražavali ekonomske mogućnosti njihovih vlasnika.
Posebno je važno razlikovati svakodnevnu, radnu i svečanu nošnju. Odjeća koja se danas najčešće prikazuje na folklornim nastupima uglavnom predstavlja svečane ili rekonstruisane istorijske oblike, a ne nužno odjeću koju su ljudi svakodnevno nosili. Razlike su postojale i između muške i ženske odjeće, kao i između generacija. Određeni odjevni predmeti i ukrasi imali su posebnu ulogu u svadbenim i drugim porodičnim svečanostima. Zbog toga nije moguće govoriti o jednoj narodnoj nošnji koja bi u potpunosti predstavljala sve stanovnike Crne Gore. Naprotiv, upravo raznovrsnost tradicionalne odjeće pokazuje bogatstvo lokalnih i kulturnih identiteta.
8.3. Crnogorska svečana narodna nošnja
Crnogorska svečana narodna nošnja jedan je od najprepoznatljivijih oblika tradicionalnog odijevanja u Crnoj Gori. Njene karakteristike razvijale su se tokom različitih istorijskih perioda, uz uticaje lokalne tradicije i šireg kulturnog okruženja. Posebno su prepoznatljivi bogati ukrasi, vez, upotreba svečanih tkanina i sklad različitih odjevnih djelova.
Fotografija 1. Crnogorska svečana narodna nošnja – prepoznatljiva po ukrasnom vezu i karakterističnim odjevnim elementima.
U tradicionalnoj muškoj svečanoj nošnji mogu se izdvojiti kapa, košulja, džamadan, dušanka, jelek, pojas i drugi odjevni djelovi, čiji su izgled i način kombinovanja zavisili od vremena i prilike. Ženska svečana nošnja obuhvatala je različite oblike košulja, sukanja, jaketa, jeleka, pojaseva i ukrasa. Posebno mjesto imali su vez i nakit, koji su mogli predstavljati značajne elemente svečanog izgleda. Etnografsko odjeljenje Muzeja i galerija Podgorice navodi da se među sačuvanim predmetima izdvajaju djelovi crnogorske muške i ženske nošnje, bogato ukrašeni zlatovezom, kao i drugi primjerci tradicionalne odjeće različitih zajednica. Posebnu kulturnu vrijednost ima sama vještina izrade i ukrašavanja nošnje. Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore uvrstila je vještinu izrade i ukrašavanja crnogorske svečane nošnje u pregled zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara.
Ovaj primjer pokazuje važnu razliku između predmeta i znanja potrebnog za njegov nastanak. Sačuvana nošnja predstavlja materijalno svjedočanstvo prošlosti, dok vještina njenog šivenja, vezenja i ukrašavanja pripada živom zanatskom nasljeđu. Danas se crnogorska svečana nošnja najčešće može vidjeti na kulturnim manifestacijama, svečanim događajima i folklornim nastupima. Njena upotreba predstavlja jedan od načina očuvanja tradicije, ali je važno da se prilikom rekonstrukcije poštuju istorijski izvori i autentične zanatske tehnike.
8.4. Tradicionalna nošnja bošnjačke i muslimanske zajednice
Tradicionalna odjeća bošnjačkog i drugog muslimanskog stanovništva Crne Gore oblikovala se kroz lokalne tradicije, način života i kulturne uticaje različitih istorijskih perioda. Posebno mjesto zauzima nasljeđe gradskih sredina u kojima su se tokom osmanskog perioda razvijali zanati, trgovina i različiti oblici svečanog odijevanja. U pojedinim sredinama tradicionalna muška odjeća obuhvatala je čakšire, košulje, jeleke, pojaseve i različite vrste pokrivala za glavu. Ženska odjeća mogla je uključivati dimije, košulje, jeleke, ukrašene gornje djelove odjeće i različite oblike marama i nakita.
Fotografija 2. Primjer tradicionalne odjeće povezane sa bošnjačkim kulturnim prostorom.
Ove odjevne elemente ne treba predstavljati kao obavezne ili jedinstvene za sve pripadnike zajednice. Njihov izgled razlikovao se između gradskih i seoskih sredina, kao i prema vremenu, društvenom položaju i porodičnim mogućnostima. Etnografsko odjeljenje Muzeja i galerija Podgorice u svojoj zbirci čuva i djelove muslimanske ženske nošnje, među kojima navodi jakete, korete, jeleke i košulje.
U kulturnom nasljeđu sjeverne Crne Gore posebno mjesto imaju ručni vez, tkanje, izrada odjevnih predmeta i tradicionalni nakit. Takve vještine bile su povezane sa porodičnim životom i pripremanjem odjeće za svečane prilike. Njihovo prenošenje često se odvijalo kroz neposredno učenje unutar porodice i zajednice.
Danas tradicionalna odjeća predstavlja važan dio kulturnih programa i predstavljanja bošnjačkog nasljeđa. Međutim, njena istorijska autentičnost može se pouzdano utvrditi samo na osnovu muzejskih primjeraka, fotografija, stručne literature i svjedočanstava nosilaca tradicije.
8.5. Tradicionalna nošnja albanske zajednice
Albanska narodna nošnja u Crnoj Gori predstavlja važan dio kulturnog identiteta albanskog stanovništva, naročito u sredinama u kojima su sačuvane lokalne tradicije odijevanja. Njena raznovrsnost ogleda se u različitim oblicima muške i ženske odjeće, ukrasima, vezu i načinu kombinovanja odjevnih elemenata.
Posebno prepoznatljiv primjer predstavlja ženska nošnja Malësije, odnosno Malesije, povezana sa kulturnim prostorom današnjih Tuzi i okolnih krajeva. U stručnoj muzejskoj dokumentaciji ova nošnja se pominje pod nazivom džupeleta, a u albanskoj tradiciji poznata je i kao xhubleta. Karakteriše je prepoznatljiv oblik, uz složene ukrase i specifičnu konstrukciju.
Muzeji i galerije Podgorice izdvajaju malisorsku žensku nošnju upravo po njenoj zvonolikoj formi i umjetničkoj obradi. UNESCO je 2022. godine upisao znanja i vještine izrade, upotrebe i značenja xhublete u Albaniji na Listu nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita. Taj međunarodni upis odnosi se na nominaciju Albanije i ne treba ga predstavljati kao zaseban UNESCO upis Crne Gore.
Pored ovog oblika, albanske tradicionalne nošnje obuhvataju i druge regionalne varijante muške i ženske odjeće. Njihovo očuvanje ostvaruje se kroz kulturne manifestacije, folklorna društva, porodične zbirke i muzejske aktivnosti. Posebno je značajno dokumentovati originalne primjerke, jer savremene scenske rekonstrukcije mogu sadržati izmjene u materijalima, ukrasima i načinu izrade.
8.6. Tradicionalna odjeća primorskih i bokeljskih zajednica
Tradicionalna odjeća crnogorskog primorja razvijala se u dugotrajnom dodiru sa mediteranskim kulturnim prostorom. Pomorstvo, trgovina i gradski život uticali su na dostupnost različitih tkanina, ukrasa i načina odijevanja. U Boki Kotorskoj posebnu vrijednost imaju svečane uniforme Bokeljske mornarice, koje predstavljaju sastavni dio ceremonijalnog i kulturnog nasljeđa ove organizacije.
Fotografija 4. Svečane uniforme Bokeljske mornarice – dio živog ceremonijalnog nasljeđa Boke Kotorske.
Njihova upotreba povezana je sa tradicionalnim svečanostima, javnim ceremonijama i očuvanjem pomorskog identiteta. Bokeljska mornarica uvrštena je 2021. godine na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Tradicionalna odjeća katoličkih, pravoslavnih i drugih primorskih zajednica obuhvatala je različite lokalne i društvene varijante. Zbog toga je važno razlikovati narodne nošnje, gradsko svečano odijevanje i ceremonijalne uniforme. Iako se mogu međusobno dodirivati u kulturnom značenju, nijesu istovjetne kategorije.
8.7. Tradicionalni zanati i njihov značaj
Tradicionalni zanati predstavljaju važan dio kulturne istorije Crne Gore. Oni obuhvataju znanja i vještine pomoću kojih su ljudi izrađivali predmete potrebne za svakodnevni život, rad, stanovanje i svečane prilike.
U različitim sredinama razvijali su se zanati povezani sa obradom drveta, metala, kože, vune, tekstila i drugih materijala. Zanatlije su često imale važnu ulogu u lokalnoj privredi. Njihove radionice bile su mjesta proizvodnje, trgovine i prenošenja praktičnog znanja.
Posebno značajna bila je podjela rada između različitih zanatskih zanimanja. Kovači, stolari, obućari, krojači, tkalje, vezilje i drugi majstori izrađivali su predmete prilagođene potrebama lokalnog stanovništva.
Zanatska proizvodnja razlikovala se od savremene industrijske proizvodnje po većem učešću ručnog rada, individualnoj obradi materijala i prenošenju znanja kroz praktično iskustvo. Ipak, tradicionalne zanate ne treba idealizovati. Njihovo obavljanje često je zahtijevalo težak fizički rad, mnogo vremena i znatnu vještinu.
Danas je značaj zanata povezan ne samo sa njihovom istorijskom funkcijom već i sa mogućnošću očuvanja posebnih tehnika koje se sve rjeđe koriste.
8.8. Tkanje i izrada Bihorskog ćilima
Tkanje predstavlja jednu od najznačajnijih tradicionalnih vještina povezanih sa izradom tekstilnih predmeta. U prošlosti su se u različitim krajevima Crne Gore tkali djelovi odjeće, pokrivači, prostirke, torbe i drugi predmeti za domaćinstvo. Posebno mjesto u ovom nasljeđu zauzima Bihorski ćilim.
Fotografija 5. Bihorski ćilim – tradicionalna tkanina sa karakterističnim geometrijskim ornamentima.
Bihorski ćilim povezan je sa kulturnim prostorom Bihora, naročito područjem Petnjice i okolnih naselja. Njegova izrada zahtijeva poznavanje tehnike tkanja, izbora materijala, rasporeda boja i oblikovanja ornamenata.
Geometrijski motivi predstavljaju važan dio njegovog vizuelnog identiteta. Njihovo tumačenje potrebno je zasnivati na dokumentovanim lokalnim tradicijama, a ne na proizvoljnom pripisivanju simboličkog značenja svakom ornamentu. Izrada Bihorskog ćilima nalazi se na zvaničnom spisku zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Crne Gore.
Ova zaštita posebno je značajna zato što prepoznaje vještinu izrade, a ne samo gotov predmet. Bihorski ćilim predstavlja primjer nasljeđa u kojem se povezuju praktična namjena, estetsko stvaralaštvo i kulturni identitet lokalne zajednice. Njegovo očuvanje zahtijeva dokumentovanje starih primjeraka, prenošenje znanja o tkanju i podršku osobama koje ovu vještinu još poznaju.
8.9. Dobrotska čipka – umijeće primorskog rukotvorstva
Dobrotska čipka predstavlja posebno značajan primjer tradicionalnog tekstilnog rukotvorstva Boke Kotorske. Ova vještina povezana je sa kulturnom istorijom Dobrote i šireg bokeljskog prostora. Izrada čipke zahtijeva preciznost, strpljenje i poznavanje posebnih tehnika oblikovanja niti.
Takvi predmeti mogli su imati dekorativnu i upotrebnu namjenu, a često su bili povezani sa svečanom odjećom i uređenjem doma. Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore uvrstila je vještinu izrade dobrotske čipke u pregled zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara.
Ovaj primjer pokazuje da se kulturna vrijednost zanata ne ogleda samo u gotovom proizvodu već i u znanju koje je potrebno za njegov nastanak. Očuvanje dobrotske čipke posebno je važno zbog složenosti izrade i potrebe da se tradicionalne tehnike prenesu mlađim generacijama.
8.10. Zlatovez, vez i ukrašavanje odjeće
Vez predstavlja jednu od najrasprostranjenijih tradicionalnih tehnika ukrašavanja tekstila. U različitim krajevima Crne Gore korišćen je za ukrašavanje košulja, jeleka, pojaseva, marama, svečane odjeće i drugih predmeta. Posebno mjesto zauzima zlatovez, odnosno ukrašavanje tkanine nitima koje stvaraju zlatni dekorativni efekat.
Fotografija 7. Detalj ukrasnog veza na tradicionalnoj svečanoj odjeći.
Ova tehnika zahtijeva veliku preciznost, iskustvo i poznavanje načina rada sa različitim materijalima. Vez nije imao samo dekorativnu ulogu. U pojedinim sredinama ukrasi su mogli biti povezani sa lokalnom tradicijom, svečanim prilikama ili društvenim položajem. Međutim, njihovo značenje potrebno je proučavati na osnovu konkretnih istorijskih i etnografskih izvora.
Posebno je važno očuvati znanja o tradicionalnim tehnikama, jer gotovi predmeti sami po sebi ne otkrivaju sve faze njihove izrade. Radionice, muzejski programi i neposredno učenje od iskusnih majstora mogu doprinijeti prenošenju ovih vještina.
8.11. Filigranstvo i tradicionalna izrada nakita
Filigranstvo predstavlja zanatsku tehniku izrade ukrasnih predmeta i nakita, najčešće od tankih metalnih žica koje se oblikuju u složene dekorativne cjeline.
Na prostoru Crne Gore tradicionalna izrada nakita bila je povezana sa gradskim zanatskim sredinama i različitim kulturnim uticajima.
Fotografija 8. Tradicionalni metalni nakit i filigranski ukrasi, dio zanatskog nasljeđa regiona.
U etnografskim zbirkama sačuvani su različiti predmeti, uključujući broševe, pojaseve, ukrasne kopče i druge djelove tradicionalnog nakita.
Muzeji i galerije Podgorice posebno ističu filigranske predmete i srebrne pojaseve, uključujući ženske ćemere, kao i muške srebrne toke. U njihovom opisu navode se Podgorica, Skadar i Kotor kao značajni centri izrade nakita i ukrasnih predmeta.
Ovi predmeti predstavljaju važna svjedočanstva zanatske vještine, estetskih vrijednosti i istorijskih trgovinskih veza. Tradicionalni nakit mogao je imati svečanu, dekorativnu i društvenu funkciju, ali njegovo značenje nije bilo jednako u svim zajednicama.
Filigranstvo je primjer zanata koji zahtijeva posebnu tehničku preciznost i umjetnički osjećaj. Njegovo očuvanje važno je ne samo zbog vrijednosti starih predmeta već i zbog mogućnosti da se tradicionalne tehnike koriste u savremenom umjetničkom i zanatskom stvaralaštvu.
8.12. Obrada drveta i izrada tradicionalnih predmeta
Drvo je tokom istorije predstavljalo jedan od najvažnijih materijala za izradu predmeta u domaćinstvu. Od drveta su izrađivani namještaj, posude, poljoprivredne alatke, djelovi građevina i brojni drugi predmeti. U planinskim i seoskim sredinama posebno su bile značajne vještine tesanja, rezbarenja i prilagođavanja drveta različitim potrebama. Među zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrima Crne Gore nalaze se izrada gusala i vještina izrade čunova.
Fotografija 9. Ručno izrađene gusle – primjer povezanosti tradicionalnog zanatstva i muzičkog nasljeđa.
Izrada gusala povezuje zanatsku vještinu sa muzičkom tradicijom. Majstor mora poznavati oblik instrumenta, materijal i način na koji konstrukcija utiče na njegov zvuk.
Izrada čunova predstavlja drugačiji oblik tradicionalne obrade drveta, povezan sa životom i radom u vodenom okruženju.
Ovi primjeri pokazuju kako zanatska znanja nastaju kao odgovor na potrebe lokalne zajednice i prirodne uslove.
8.13. Gradski zanati i kulturni život čaršija
U gradskim sredinama Crne Gore tokom različitih istorijskih perioda razvijali su se brojni zanati. Posebno važnu ulogu imale su čaršije, u kojima su zanatske radionice bile povezane sa trgovinom i svakodnevnim životom stanovništva. U pojedinim gradovima djelovali su krojači, obućari, kovači, kazandžije, stolari i drugi majstori.
Zanatski proizvodi mogli su biti namijenjeni lokalnom stanovništvu, ali i prodaji u drugim sredinama. Trgovinske veze doprinosile su širenju novih materijala, tehnika i stilova. Zbog toga tradicionalne zanate ne treba posmatrati kao potpuno izolovane lokalne vještine. Oni su često bili dio šireg ekonomskog i kulturnog prostora.
Posebno je značajno da se istorija gradskih zanata dokumentuje na osnovu arhivskih izvora, muzejskih zbirki i sačuvanih predmeta. Takav pristup omogućava da se utvrdi koji su zanati zaista bili prisutni u određenom gradu i u kojem istorijskom periodu.
8.14. Muzeji kao čuvari narodnih nošnji i zanatskog nasljeđa
Muzeji imaju važnu ulogu u prikupljanju, dokumentovanju, čuvanju i predstavljanju tradicionalne odjeće i zanatskih predmeta. Posebno mjesto zauzima Etnografski muzej Crne Gore na Cetinju.
Prema podacima Narodnog muzeja Crne Gore, Etnografski muzej osnovan je 1951. godine. Njegova zbirka obuhvata više od 4.000 predmeta, uglavnom iz XIX i početka XX vijeka. Stalna postavka predstavlja različite aspekte narodnog života, uključujući tradicionalne nošnje i predmete povezane sa privrednim djelatnostima.
Fotografija 10. Etnografska muzejska postavka – primjer stručnog čuvanja i predstavljanja tradicionalne odjeće.
Posebna vrijednost muzejskih zbirki ogleda se u mogućnosti da se sačuvani predmeti proučavaju u istorijskom kontekstu. Za svaki predmet značajni su podaci o mjestu porijekla, vremenu nastanka, materijalu, načinu izrade i ranijoj upotrebi.
Bez takvih podataka postoji opasnost da se tradicionalna odjeća i zanatski proizvodi predstave samo kao dekorativni predmeti, bez razumijevanja njihove stvarne kulturne uloge. Muzeji i galerije Podgorice takođe čuvaju vrijednu etnografsku građu, uključujući narodne nošnje, nakit i predmete različitih zajednica. Saradnja muzeja, istraživača, zanatlija i lokalnih zajednica predstavlja važan preduslov za odgovorno očuvanje ovog nasljeđa.
8.15. Izazovi očuvanja tradicionalnih zanata
Savremeni način života donio je značajne promjene u proizvodnji i upotrebi predmeta koji su se nekada izrađivali ručno. Industrijska proizvodnja, dostupnost jeftinijih proizvoda i promjene potrošačkih navika uticale su na smanjenje potrebe za pojedinim tradicionalnim zanatima.
Zbog toga određene vještine danas poznaje mali broj ljudi, dok su druge uglavnom sačuvane kroz muzejske zbirke, porodična sjećanja ili povremene kulturne aktivnosti. Poseban izazov predstavlja prenošenje znanja mlađim generacijama.
Za učenje tradicionalnog zanata često su potrebni vrijeme, strpljenje, odgovarajući materijali i neposredan rad sa iskusnim majstorom. Istovremeno, očuvanje zanata ne mora biti ograničeno na rekonstrukciju predmeta iz prošlosti.
Tradicionalne tehnike mogu pronaći mjesto i u savremenom dizajnu, umjetničkom stvaralaštvu i proizvodnji kvalitetnih rukotvorina. Međutim, pri njihovoj komercijalnoj upotrebi važno je poštovati autentičnost kulturnog nasljeđa i prava zajednica i pojedinaca koji čuvaju određenu vještinu.
Posebno značajnu ulogu mogu imati obrazovne radionice, muzejski programi, lokalne kulturne manifestacije i podrška zanatlijama. Očuvanje zanata zahtijeva dugoročan pristup, jer se jednom izgubljeno praktično znanje teško može u potpunosti obnoviti samo na osnovu fotografija i sačuvanih predmeta.
8.16. Narodna nošnja i zanati kao prostor kulturnih susreta
Tradicionalna odjeća i zanati Crne Gore svjedoče o brojnim kulturnim kontaktima. Slični materijali, ukrasni motivi i zanatske tehnike mogu se pronaći u različitim zajednicama, što ukazuje na istorijske veze, trgovinu i međusobne uticaje. Istovremeno, pojedine zajednice razvijale su osobene oblike odijevanja i izrade predmeta koji predstavljaju važan dio njihovog identiteta.
Zbog toga je potrebno izbjegavati pojednostavljeno predstavljanje kulturne baštine kao isključivog vlasništva jedne zajednice, posebno kada istorijski izvori pokazuju složene procese kulturne razmjene.
Poštovanje posebnosti ne podrazumijeva negiranje zajedničkih uticaja. Naprotiv, razumijevanje istorijskih veza omogućava potpunije sagledavanje kulturnog razvoja Crne Gore. Narodna nošnja i tradicionalni zanati predstavljaju upravo takav primjer: oni istovremeno čuvaju lokalne posebnosti i svjedoče o širim kulturnim susretima.
8.17. Zaključak – vještine koje čuvaju kulturno pamćenje
Narodna nošnja i tradicionalni zanati predstavljaju važan dio kulturnog identiteta Crne Gore. Njihova vrijednost ogleda se u ljepoti sačuvanih predmeta, ali i u znanju, radu i stvaralaštvu generacija koje su ih izrađivale. Crnogorska svečana nošnja, tradicionalna odjeća bošnjačke, albanske i drugih zajednica, Bihorski ćilim, dobrotska čipka, filigranski nakit, vez i obrada drveta svjedoče o raznovrsnosti kulturnog nasljeđa.
Očuvanje tog nasljeđa zahtijeva više od izlaganja predmeta u muzejima. Potrebno je dokumentovati tehnike, podržavati zanatlije i stvarati mogućnosti da mladi upoznaju i nauče tradicionalne vještine. Narodna nošnja čuva izgled jednog vremena, a tradicionalni zanati čuvaju znanje ljudi koji su to vrijeme oblikovali. Zajedno predstavljaju nasljeđe koje povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost Crne Gore.